Côte-d'Ivoire

08.09.2011.

Znam da će zvučati kao cliché, pa čak i passé kad kažem da me zapadna Afrika očarala, začarala i učarala (kako ću ovo prevesti na engleski, sam bog zna), ali to je zaista bilo tako. Dogodilo se to već pri prvom udahom vrućeg vlažnog noćnog zraka pri izlasku iz aerodromske zgrade u Abidjanu gdje me dočekao moj portugalski dečko. Nastavilo se na plaži Grand Bassama idućih dana i kroz susrete s ljudima s  kojima nažalost, dalje od bon jour i merci nisam mogla razgovarati. I tu se dogodio taj klik. Od silne želje za komunikacijom i upoznavanjem ljudi, instinktivno sam počela koristiti kameru  kojom sam do tada bilježila mahom pejzaže, bilo urbane ili seoske, život ulice i prirodu. Sad su se u mojem objektivu najednom našli ljudi, koje sam univerzalnim pokretom aparata i smješkom pitala da li ih mogu fotografirati. Kod žena je odgovor uglavnom bio neka mješavina simpatične provale smijeha i sramežljivog nećkanja, koje sam ja redovito tumačila kao “da”, a nakon što bi im pokazala fotografije, sram bi ustupao mjesto širokim osmjesima. Muškarci su uglavnom ponosno pozirali, što nije bilo baš ono što sam zamislila, ali bila sam zahvalna na dobroj volji. Potpuna novost, pogotovu u odnosu na Europu, bila su djeca koja su mi rado i često pozirala i trčala zamnom da ih još slikam – zbog same avanture slikanja, bez da su ikad pitali ili pomislili da će ikad vidjeti tu fotografiju. Bilo im dovoljno čudesno vidjeti se na ekranu aparata, ponekad ni to...na plaži Grand Bassama sam dobila i svoj prvi afrički nadimak: La Blanche, la Blanche, zvala su me djeca dok sam bosa s fotoparatom gazila po pijesku. Slikaj mene, slikaj mene - vikali su dok su se postavljali u razne poze. a ja klikala presretna skupa s njima.

Moje prve fotografije ljudi nisu bile bogznakakve kvalitete gledajući njihov tehnički apekt. Često su bile nedovoljno oštre, van fokusa, s lošim pozadinskim svjetlom, u sjeni, ispranog neba, nespretne kompozicije, odrezanih stopala, ali meni su bile naprosto prekrasne, tako prepune iskrenih emocija s obje strane objektiva. Očito su se svidjele još nekima, jer su usprkos lošijoj izvedbi, fotografije završile na samostalnoj izložbi Promises to Children sponzoriranoj od strane UNICEFa, UNHCRa i EU Delegacije.


 

europa kao preludij

08.09.2011.

Počela sam intenzivnije putovati i ponovo se probudila želja za fotografijom (prvi put od srednje škole kad sam pohađala foto tečaj kod Zvonka Kucelina, uslikala i razvila par crno bijelih fotografija u tamnoj komori). Putovanja su me nosila po Europi, a ja sam doma nosila fotografije Italije, Njemačke, Španjolske, Irske, Austrije, Portugala, Francuske, najprijje na filmovima, kasnije na kartici digitalnog aparata. A onda se dogodila Afrika. I pritom ne mislim na Casablanku koja je svojim melange štihom europejskog, arapske i crne afrike bila samo preludij u ono što me čekalo kasnije iste te godine na Obali bjelokosti.