Côte-d'Ivoire

08.09.2011.

Znam da će zvučati kao cliché, pa čak i passé kad kažem da me zapadna Afrika očarala, začarala i učarala (kako ću ovo prevesti na engleski, sam bog zna), ali to je zaista bilo tako. Dogodilo se to već pri prvom udahom vrućeg vlažnog noćnog zraka pri izlasku iz aerodromske zgrade u Abidjanu gdje me dočekao moj portugalski dečko. Nastavilo se na plaži Grand Bassama idućih dana i kroz susrete s ljudima s  kojima nažalost, dalje od bon jour i merci nisam mogla razgovarati. I tu se dogodio taj klik. Od silne želje za komunikacijom i upoznavanjem ljudi, instinktivno sam počela koristiti kameru  kojom sam do tada bilježila mahom pejzaže, bilo urbane ili seoske, život ulice i prirodu. Sad su se u mojem objektivu najednom našli ljudi, koje sam univerzalnim pokretom aparata i smješkom pitala da li ih mogu fotografirati. Kod žena je odgovor uglavnom bio neka mješavina simpatične provale smijeha i sramežljivog nećkanja, koje sam ja redovito tumačila kao “da”, a nakon što bi im pokazala fotografije, sram bi ustupao mjesto širokim osmjesima. Muškarci su uglavnom ponosno pozirali, što nije bilo baš ono što sam zamislila, ali bila sam zahvalna na dobroj volji. Potpuna novost, pogotovu u odnosu na Europu, bila su djeca koja su mi rado i često pozirala i trčala zamnom da ih još slikam – zbog same avanture slikanja, bez da su ikad pitali ili pomislili da će ikad vidjeti tu fotografiju. Bilo im dovoljno čudesno vidjeti se na ekranu aparata, ponekad ni to...na plaži Grand Bassama sam dobila i svoj prvi afrički nadimak: La Blanche, la Blanche, zvala su me djeca dok sam bosa s fotoparatom gazila po pijesku. Slikaj mene, slikaj mene - vikali su dok su se postavljali u razne poze. a ja klikala presretna skupa s njima.

Moje prve fotografije ljudi nisu bile bogznakakve kvalitete gledajući njihov tehnički apekt. Često su bile nedovoljno oštre, van fokusa, s lošim pozadinskim svjetlom, u sjeni, ispranog neba, nespretne kompozicije, odrezanih stopala, ali meni su bile naprosto prekrasne, tako prepune iskrenih emocija s obje strane objektiva. Očito su se svidjele još nekima, jer su usprkos lošijoj izvedbi, fotografije završile na samostalnoj izložbi Promises to Children sponzoriranoj od strane UNICEFa, UNHCRa i EU Delegacije.


 

europa kao preludij

08.09.2011.

Počela sam intenzivnije putovati i ponovo se probudila želja za fotografijom (prvi put od srednje škole kad sam pohađala foto tečaj kod Zvonka Kucelina, uslikala i razvila par crno bijelih fotografija u tamnoj komori). Putovanja su me nosila po Europi, a ja sam doma nosila fotografije Italije, Njemačke, Španjolske, Irske, Austrije, Portugala, Francuske, najprijje na filmovima, kasnije na kartici digitalnog aparata. A onda se dogodila Afrika. I pritom ne mislim na Casablanku koja je svojim melange štihom europejskog, arapske i crne afrike bila samo preludij u ono što me čekalo kasnije iste te godine na Obali bjelokosti.


 

turizam ili internacionalizam?

08.09.2011.

Njemački vojnici skinuli su zastavu NATO-a s jarbola i uredno je preložili u trokut uz zvuke It’s time to say goodbye, označivši time posljednji dan kontigenta IFOR-a u Zemuniku. Tako mlada i naivna, pomislila sam da je odzvonilo međunarodnim organizacijama u Hrvatskoj (!) i da je vrijeme za povratak turizmu. Međutim 1997. se još nije moglo preživjeti od te plaće, bar ja nisam uspijevala prehraniti svoju tročlanu obitelj. Ostavila sam siguran stalni posao u "Turisthotelu" i vratila se u međunarodne vode. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) je postala adresa mojeg ureda sljedećih 11 godina, najprije u Zadru i Benkovcu, zatim u Zagrebu kamo sam se sa sinom preselila nakon razvoda.


 

malo o helikopterima

08.09.2011.

Tako je mene dopao rad sa stranicma, ne u turizmu kako sam nekad zamišljala, nego u međunarodnim organizacijama. Nakon rata i UN-a bio je to njemački Bundeswehr u sklopu SFORa.  Tamo sam, osim znanja njemačkog, razvila i ljubav prema helikopterima, aerodromima i pilotskim uniformama (to dođe u paketu).  Kad ne bi bilo posla, znala sam satima stajati na pisti i slušati paljenje motora, jednog rotora, drugog rotora i gledati kako ih elise s lakoćom dižu u zrak. Nije to baš bio uobičajeno, niti prema regulama Heeresfliegera, ali uspjela sam, na moju veliku radost skupiti nekih desetak sati leta. Prelet preko zelene Like s uzdizanjem preko kršnog Velebita i strmoglavljenje prema moru i bijelom Pagu da se mjeriti samo s opasno niskim i zabranjenim letom kroz kanjon Zrmanje. A tek let iz Zagreba za Zemunik kad su po olujnom nevremenu otkazale neke bitne kazaljke na instument tabli i piloti se izgubili! Ja o tome tokom leta nisam ništa slutila, ali sam nonšalantno primijetila su ta svjetla u zaljevu pod nama Rijeka i Opatija, što nas je, kako sam poslije doznala, dovelo u matičnu zemuničku bazu.


 

raj na zemlji

08.09.2011.

Glazbena putovanja zamijenilo je upoznavanje Lijepe naše domovine kroz terenske posjete liniji razdvajanja s UN civilnom policijom. Za vrijeme rata sam se udala i rodila sina. U vrijeme kad je smrt dio svakodnevice, stvaranje novog života je suluda i instinkitvna potreba. Kad noćenja u skloništu postanu normalna, putovanja počinju ličiti na nešto nestvarno i nedostižno....sjećam se razglednice koju sam dobila od jedne Talijanke: Saluti da Finale Ligure. Nije bila ništa tako posebnog na toj razglednici, cesta koja vijuga uz zeleno plavo more talijanske strane Adriatica i prolazi kroz tunel. Meni je to bila razglednica iz raja....gledala sam je danima i mislila - tamo vani postoje ovako lijepa, nestvarna, bezbrižna mjesta. Tad sam si obećala da ću sve preživjeti i posjetiti to mjesto. Zeleno plava razglednica postala je amajlija i nada.

Rat je završio, a ja zaboravila na obećanje. Zaboravila na raj s razglednice. Sve do jednog proputovanja iz Portugala za Hrvatsku destak godina kasnije. Taman se počeo spuštati mrak na vijugavu cestu uz more kad smo moj dečko i ja odlučili prenoćiti u prvom mjestu koje se ukaže na putu. Navala sjećanja krenula je kad sam ugledala ime gradića na tabli...Finale Ligure. Auto je krenuo niz cestu prema centru, a meni suze niz obraze. Život nas uvijek dovede tamo gdje trebamo biti. Na ovaj ili onaj način.


 

kako je sve počelo

22.07.2011.

Kao dvogodišnja djevojčica preselila sam se s roditeljima iz Slovenije na dalmatinsku obalu, u Zadar. Tad je to još bila jedna država, a sad to znači da imam dvije putovnice (što danas ponekad zgodno dođe na putovanjima).

A jedno od prvih poduzela sam kad mi je bilo šesnaest. Pobjegla sam s dečkom na motoru u Veneciju i na povratku provela par dana u Istri. U njegovu obranu mogu samo reći da je to bila moja ideja i da sam ga jedva nagovorila na tu nepodopštinu. Mojim roditeljima je ta moja avantura prskrbila pokoju sijedu, a meni jezikovu juhu po povratku. Ali što je to u usporedbi s vjetrom u kosi, adrenalinom, zakučastim kanalima serenissime, srednjovjekovnim gradićima na istarskim brežuljcima i spavanju pod zvijezdama.

Možda je upravo ta neobuzdana čežnja za stranim zemljama i kulturama bila razlog upisivanja talijanskog i njemačkog jezika i književnosti dvije godine kasnije? Više od Goethea voljela sam otići na koncert Pink Floyda u Viener Neustadt, vidjeti Rolling Stonese u Frankfurtu ili dočekati Novu godinu u Amsterdamu.

A onda su krenule barikade za koje još nisam znala što zapravo znače i nagovješćuju. Još pamtim kako su nas prvi balvani na cesti za Zagreb davnog kolovoza 1990 zamalo spriječile na putu za koncert Tine Turner. Zamalo, kažem, jer smo se u posljednji tren, sjedeći tužni u "Maku" (bit će još riječi o "Maku") sjetili ponoćnog broda za Rijeku, odakle smo vlakom nastavili dalje. "Mama, nemoj me čekati za ručak, ja sam u Zagrebu", javila sam se sutradan. Bio je to posljednji koncet prje nego što je rat brutalno prekinuo rock’n roll putovanja po Europi.